Svečanost su otvorile članice ženske vokalne skupine HKD Napredak Vitez, a nazočne je
pozdravila predsjednica podružnice u Vitezu Gordana Mišković, ujedno i članica Središnje
uprave HKD „Napredak“. Ona je na samom početku prenijela pozdrave predsjednika HKD
„Napredak“, gospodina Nikole Čiče. Posebno je naglasila da je ova manifestacija uvrštena u
manifestacije od posebnog značaja za cijelo HKD „Napredak“. Zahvalila je Ministarstvu
obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Županije Središnja Bosna i ministru Bojanu Domiću, kao i
općini Vitez te načelniku Borisu Marjanoviću, bez čijeg razumijevanja i pomoći ne bi mogli
uspješno realizirati veliki broj svojih projekata.
Posebnu zahvalnost uputila je osnovnim školama i srednjoj školi s područja općine Vitez te
najavila da će se u ponedjeljak, 21. rujna, održati stručna tribina o Napretkovu nakladništvu i
ulozi Marka Martinovića u razvijanju književnog života u Središnjoj Bosni. Nakon tribine će
učenici, uz mentorstvo svojih nastavnika, interpretirati poeziju viteških pjesnika i oživjeti pisanu
riječ autora čija su djela izašla u nakladi HKD Napredak podružnica Vitez. U glazbenom dijelu
nastupio je i viteški kantautor Ivo Jandrić, koji je vrlo nadahnuto uglazbio i izveo skladbu nastalu
kompilacijom stihova Marka Martinovića i Anke Topić, čime je dao poseban obol ovoj svečanosti.
Ovogodišnji žiri u sastavu: Bosiljko Domazet iz Zagreba, Tihomir Jovanović iz Beograda i Emina
Đelilović Kevrić iz Viteza (predsjednica), prema već ustaljenoj i Pravilnikom propisanoj proceduri
bodovanja u dva kruga, prvo je izdvojio 10 priča u uži krug, a zatim u drugom krugu odabrao tri
pobjedničke priče. Dobitnici su:
Prvo mjesto: ADI HODŽIĆ iz Sarajeva za priču PUPČANA VRPCA
Drugo mjesto: SVJETLANA MOTTL iz Makarske za priču PODRUMAŠI
Treće mjesto: ANKICA BISKUPOVIĆ iz Splita za priču POSLJEDNJA POŠTA ZA CARA
Na svečanosti u domu HKD Napredak u Vitezu predsjednica žirija Emina Đelilović Kevrić
pročitala je obrazloženje, a književnik Anto Zirdum je kao tajnik žirija otkrio identitet nagrađenih.
Nagrade je uručio načelnik općine Vitez Boris Marjanović.
Predsjednica žirija je istaknula da je prvonagrađena priča Pupčana vrpca polifonično djelo koje
je moguće čitati na više načina: kao priču o razdvojenosti majke i kćeri, odnosno o migraciji i
životu preko oceana dok roditelj ostaje sam u domovini, ali i o smrti u tišini – smrti u običnim
svakodnevnim stvarima koje su sačinjavale život, a koje su u središtu priče (poput kalendara,
papuča, kaputa, telefona i džezve u kojoj ostaje neispijena kava). Sve te stvari nose emocije
koje je glavnoj junakinji teško priznati, tj. one su tu da upotpune tugu i kajanje. To su stvari za
koje sveznajući pripovjedač u priči kaže: „Obične stvari. Jedine koje nisu znale da se svijet
upravo raspao.“ Pupčana vrpca snažnom metaforom neraskidive veze s majkom obrađuje
univerzalnu temu gubitka roditelja, ali s osjećajem krivnje glavne junakinje čiji život s druge
strane oceana onemogućava pružanje brige i emocija majci koja je ostala. Priča je stilski
profinjena, napisana suzdržanim tonom i fragmentarnim postupcima koji uvode u retrospektivni
doživljaj, odnosno propituju način kako se žalovanje filtrira kroz pamćenje prošlih, emocionalno
bitnih trenutaka.
„Tek tada je razumjela da pupčana vrpca nikada nije bila ono što presijeku nakon rođenja. Ona
ostaje nevidljiva. Rasteže se preko gradova, država i okeana. Može izdržati godine ćutanja i
hiljade kilometara. Ali ne može preživjeti uvjerenje da uvijek ima vremena.“
Drugonagrađena priča Podrumaši autentičan je i potresan prikaz života u sarajevskom naselju
Mojmilo tijekom ratnih godina, gdje podrum postaje „sigurnije mjesto od stana“ i simbol
kolektivne sudbine običnih ljudi. Mikrosvijet podruma prostor je u kojem se ogledaju svi slojevi
društva – od učiteljice Dušanke koja organizira „podrumsku školu“, preko žena koje ogovaraju,
do muškaraca koji izbjegavaju odlazak na ratište. Posebno je snažna scena u kojoj djeca
raspravljaju o pojmu „polutan“, a lik Sanja objašnjava: „To vam je napolica, to mi je rekla Aida još
dok smo bile u trećem razredu“ – čime se dječja nevinost sudara s ratnom podjelom na „naše“ i
„njihove“. Naslovna metafora „podrumaša“ funkcionira dvojako – doslovno kao ljudi koji se
sklanjaju u podrum, ali i simbolično kao oni koji su potonuli u podrume vlastitih strahova,
predrasuda i nemogućnosti da se suoče s realnošću.
Trećenagrađena priča Posljednja pošta za cara kroz jednostavan susret starca i poštanskog
službenika gradi duboko emotivnu priču o pamćenju, zavičaju i riječima koje su jače od smrti.
Već prva scena s maglom koja se spušta nad Vitez najavljuje da se neće raditi o običnom danu:
„Nije dolazila kao vrijeme, nego kao pamćenje.“
Anto Zirdum je istaknuo da je ovo rijedak natječaj koji njeguje standardnu, tzv. novinsku priču do
5 kartica ili 8.000 znakova, po kojima je Marko Martinović bio poznat. Budući da više nema
novina koje objavljuju priče, ova forma polako ustupa mjesto pričama koje stanu na ekran. Puno
takvih (kratkih) priča pristiže na natječaj, ali ih žiri diskvalificira iz formalnih razloga u želji da
ostavi mjesta onim autorima koji se izražavaju u zadanom okviru standardne priče.
Inače, priče su na natječaj pristigle iz Austrije, Mađarske, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, a najviše
ih je bilo iz Bosne i Hercegovine.
