U okviru druge večeri posvećenoj Marku Martinoviću Caru predstavljena knjiga književnika iz Usore

U okviru dana Marka Martinovića Cara, u petak, 23.9.2022. godine predstavljena je knjiga izabranih pjesama i priča književnika iz Usore, Ivice Budulice Strikana ,,Tisuću i još ba)lala)lajki”.
Nazočne je pozdravila predsjednica podružnice  HKD ,,Napredak” u Vitezu Gordana Mišković, koja je napomenula da se radi o književniku iz kruga prijatelja Marka Martinovića i da je izbor priča, pjesama i drugih zapisa priredio Franjo Bratić, književnik i član Središnje uprave HKD Napredak.  

Franjo Bratić je na početku pozdravio skup ispred Središnje uprave, ističući da su veze Usore i Viteza uspostavljene još u ratno doba, iz kojega potječu Strikanovi izabrani uradci.

Anto Zirdum je predstavio ovu knjigu i između ostaloga rekao: priređivač ovog zbornog mjesta autentičnih Strikanovih zapisa nije mogao izbjeći i određene dokumentarne zapise, (čak i jedan intervju kojega je Strikan vodio), kako bi Strikanov duh koji se morao probijati kroz tijesno odškrinuta vrata dobio konkretan kontekst odnosno suživljenost s ljudskim sudbinama u tom usorskom mikroprostoru u ratnom razdoblju. Budući da ovo nije knjiga pisana ni za Gruziju, ni za Ukrajinu ni za Avganistan itd. naprosto razumijem pa nekako i prihvaćam te, također autentične zabilješke, jer one daju i odaju upravo onu težinu koje ljudi, mravi odbace  jer im je lakše ići za svojim predvodnikom bez tih tereta.

U jednoj pjesmi on kaže kako mu je dojadilo bacati JALOVE MISLI TRUDNIMA, ali nikada nije prestao truditi se da makar malo dopre do jalovih duhom.
Iako su pjesnici već odavno prestali biti božanski agenti, kako bi to rekao Tomislav Dretar, Ivica Budulica Strikan je to barem za trenutak bio, jer ratno doba je ono kada i božji glas bude zaglušen, a njegov pjesnički glas je nekako izranjao iz te buke jer je njegova duša ostala odškrinuta za muze. Ni muze naprosto nisu mogle ostati nijeme u duši pjesnika koji na kraju, zadnje ovdje, objavljene pjesme kaže: Je—m te Bosno/zbog djeteta što  plače. Ovaj vehementni stih mogao bi se protumačiti na različite načine, ali u ovom kontekstu se misli na dijete koje plače poradi ratnih strahota koje su u dječjim očima mnogo strašnije nego što jesu i doista se može uzeti kao paradigma besmisla kako ovoga nekog našeg rata, tako i mnogih ratova koji su bili, koji jesu i koji bi nažalost i ubuduće mogli biti, od vremena kada se ratovi ne obavljaju na pustim poljanama gdje nema ni žena ni djece ni staraca, što bi reklo civila.    
I ako bi u jednoj riječi trebali oslikati Strikanov ljudski i književni profil onda bi to bila riječ DUHOVITOST, koja je  zapravo najbolja preporuka za čitanje Strikanovih pjesmotvornih i kratkih bajkovito-basnovitih proznih tekstova,  jer odišu satirično-humorističnim gorkim podsmjehom, besmislu ratovanja ma koliko su nas uvjeravali da je to svrhovito, jer ne može biti ništa svrhovitije da se branimo i obranimo.
Ovaj osvjedočeni antiratni diskurs tekstova nastalih pri slaboj svjetlosti lojanice  dok napolju ginu granate, zapravo su najbolji svjetionici novim generacijama i ova i ovakva knjiga ima svoje potpuno opravdanje.
Sam autor je toplo predstavio dio svojih pjesama manirom vrsnog spikera i oduševio publiku među kojom se nađe i jedan odjel trećeg razreda viteške gimnazije.
U glazbenom dijelu sinoć je promocije , s dvije skladbe predstavio se mladi tamburaški sastav HKD ,,Napredak” iz Viteza.