Prvonagrađena priča

Esma Bandić-Softić :UZ PONIZNI ŠAPAT MOGA SRCA

Osman-paši Latasu, bosanskom prijatelju

1851.

Igni probatur aurum, virtus miseria.

Neću vas moliti da me ne ponizite, nego da ne ponizite vjeru i narod moj, jer ako je vjera u narodu, putovanje ka svjetlosti nikad ne može prestati.

Vlast ostavlja narod u neukosti, držeći neupućenost puka dobrom za sjaj trona. Čudim se običnom puku, čudim se i molim se za njih. Ta i ja sam iznikao iz istog soja, iz istog ljudskog sjemena, a moje srce žudi za Prostranstvom. Shvatam da čovjeku dato je traganje za Duhom, i shvatam da tad budeš stavljen na muke. I neće puk težak put, hoće bezbrižnost pašnjaka u kojem zamire razumnost.

Mogao sam i ja izabrati pomirenost sa nerazumnošću, no nešto je trgalo tijelo i pozivalo na put. Znam da svako biće ima što i ja imam, jer ne mogu se ja razlikovati od svoga sjemena. Ista je zemlja, isto je sunce, mjesec nas isti obilazi, ista nas voda napaja, pa kako možemo istom hranom biti hranjeni a biti u duhu neki osakaćeni a neki obogaćeni.  Nije li žudnja moja za znanjem žudnja naroda? Upoznao sam muževe čije su oči govorile a usta šutjela. Niko me neće uvjeriti da narod ovaj neuk je u korijenu. Njemu je samo uskraćeno da drži knjigu náuka. Ja se nisam mogao pomiriti sa praznim rukama, jer traganje mi je utisnuto u pero, pero mi je dar a dar ne može mrijeti. Sama me žudnja trga da podignem razum puka. Ne zbog vlasti da je obore nego zbog vlasti nad neukošću, a neukost je ravna otrovu.

Nijedna tamnica neće zamračiti moju nakanu.

Uz ponizni šapat moga srca,

spuštam ove retke među listove knjige na čijim koricima piše meni nepoznat naslov.

Fra Ivan Frano Jukić

Zvanični dopis Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Na ruke kardinala, bosanskog prijatelja

i

Rijasetu Islamske zajednice

Na ruke reis-ul-uleme, bosanskog prijatelja

Poštovani,

s obzirom da uz Zvanični dopis prilažem svoju biografiju i bibliografiju, ovdje ću pojasniti samo razloge obraćanja.

Baveći se već tri decenije književnim i naučnoistraživačkim radom, prelistao sam tomove i tomove starih i novih izdanja, među prstima osjetio sam glatku i hrapavu, zaštićenu i arhiviranu, koliko krhku toliko i snažnu, ispisanu stranicu povijesti što mi se preko jagodica prelijevala u krvotok. Drhtao sam nad koricama otvarajući i zatvarajući čarobne tragove bivšeg postojanja, ali pisma, nakana mi je to istaći, pisma na koja sam naišao, ostavila su me u zanosu. Nijedan povjesničar iskreno zadubljen u svijet protoka ne bi mogao ostati ravnodušan nad grcanjem slova zapisanih u davnim stoljećima, pogotovo ako je riječ o sudbinama velikana, a ja sam mišljenja da je tanka granica između onoga koji ostavlja i onoga koji ne ostavlja trag. Pronašao sam pisma za koja mogu prosuditi da li su sačuvana u cjelosti ili pak u dijelovima. Nakon plamtećeg truda većinu pisama uspio sam prilagoditi današnjem jeziku i prepisati svojim rukopisom. Nadahnut istraživačkim radom počeo sam pisati svoju viziju velikana i dao im uloge likova u pričama.

Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.

I šta se tad zbilo?

Ležim u zatvoru načinjenom od zidova šutnje, poniženja i negiranja povijesti. Osudili su me kao lažljivca, falsifikatora i osobu sa niskim interesnim porivima. Upotrijebili su čak riječ „svetogrđe“. Sve zbog jednog pisma koje sam prilagodio našem vremenu. Prilagodio sam ga jezički, ne sadržajno, no, oni smatraju da je svaka prilagodba ravna opsjeni i zloupotrebi. „Oni“ imaju moć da diskreditiraju ne samo mene i moje istraživanje nego i velikane prošlosti. Što je najgore, protumačili su sasvim pogrešno pojmove iz pisma i dali mu religijsku konotaciju. U ovom, dvadeset i prvom stoljeću, doživio sam inkvizicijski duh sa strane skoro svih prisutnih religija ovoga terena. Oglasio sam se raznim nivoima sekularnog sistema, no niko me nije zaštitio od „njih“ s obzirom da se nije moglo dokazati da mi je načinjena materijalna šteta. Ovaj zatvor šutnje u kojem se nalazim očito ne podliježe nijednom članu krivičnog zakonika. To je razlog zbog kojeg sam se odlučio obratiti uvaženim religijskim institucijama.

Nadam se da ćete razumjeti zabrinutost državljanina jedne sekularne države kao što je naša, u kojoj bi trebalo očekivati primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima ne samo od pojedinca nego i od određenih grupa, bilo one religijske ili ne. Ovdje nije samo riječ o nepoštivanju i netoleranciji drugog i drugačijeg, nego i o smišljenom napadu, ugrožavanju i zastrašivanju.

Moram priznati da sam povrijeđen kao ljudsko biće, bez obzira kojoj naciji i religiji pripadam, i uopće kao stanovnik ovog planeta na kojem žive različite rase, nacije i vjeroispovijesti.

Smatram da ovakva djelovanja treba javno osuditi ne bi li se „oni“ upitali o načinu na koji prikazuju povijesna/historijska/istorijska istraživanja i književno-umjetnička djela u ovakvim sredinama kao što je naša, te ne bi li se poduzele određene konkretne radnje u istraživanju motiva i koristi od istih.

To sumnjivo i osuđujuće pismo (koje sam dao glavnom liku svoga proznog djela) naveo sam na početku obraćanja i – nažalost što moram naglasiti:

Nisam imao nikakvu drugu, skrivenu, namjeru osim što sam ponesen vizionarstvom prethodnih htio prenijeti kozmopolitski entuzijazam potonjim.

S poštovanjem,

Domagoj Mursel Bahtijarević

*

Štovani gospodine Domagoj M. Bahtijarević

Uzevši u obzir Vaše razloge, također emocije i stanje u kojem se nalazite, a pročitavši Vaš dopis, kao i biografiju i bibliografiju, u prilici smo izraziti sućut nad okolnostima u kojima ste se našli.

Bude li pogodne prilike, primit će Vas visokouvaženi kardinal, a naš savjet Vama jeste: nakon istraživanja pustite povijest tamo gdje joj je mjesto, u arhive vijećnica, samostana, muzeja, bibliotečkog fonda, ne budite niti vizionare niti demone iz njihovih odaja; bavite se onim što sadašnji trenutak traži, prosperitetom i tehnološkim napretkom, sveopćim patriotizmom i kozmopolitizmom. Manite se poniznih uhapšenika koje sada ne mogu razumjeti, koliko god biste Vi to htjeli. Nije vrijeme za otpuhivati prašinu sa starih tomova, vrijeme je za pisanje nove povijesti.

Štujući vaš bol

Srdačan pozdrav iz Ureda      

*

Poštovani gospodine D. Mursele Bahtijarević

Uzimajući u obzir Vaše razloge, takođe osjećanja i halove u kojima se nalazite, a pročitavši Vaš dopis, kao i biografiju i bibliografiju, izražavamo suosjećaj nad iskušenjima koja su Vas snašla.

Ako bude pogodna okolnost, primit će Vas poštovani reis-ul-ulema, a naš savjet Vama jeste: nakon istraživanja pustite historiju tamo gdje pripada, ostavite je u čitaonici vijećnica, vakufa i muzeja, bibliotečkog fonda, ostavite vizionare i duhove prošlosti; bavite se onim što sadašnjost traži, prosperitet i tehnološki napredak, rodoljublje i kosmopolitizam. Klonite se paćeničkih zatvorenika koje sada niko ne može shvatiti, koliko god biste Vi to voljeli. Nije vrijeme za skidanje prašine sa starih tomova, vrijeme je za pisanje nove svijetle historije.

Uz poštovanje Vašeg iskušenja

Pozdravljamo Vas iz rijaseta

*

Vrhbosanskoj nadbiskupiji

i

Rijasetu Islamske zajednice

Poštovani,

mogu izraziti samo zahvalnost na odgovoru, kojim ste pokazali, s obzirom na obimnost posla kojime se bavite, uvažavanje individue i individualnih problema vašeg sugrađanina. Također zahvaljujem na sućuti i suosjećaju glede/u pogledu moga stanja. Svakako ne bih ni s kim vodio polemiku, a kamoli s ovakvim instutucijama koje ću ja nastaviti uvažavati, no, morao bih samo reći da niste razumjeli niti pismo mog glavnog junaka iz priče, niti moje obraćanje. Povijest i umjetnost se pišu i nastaju tada kada ste u prilici, ali i kada niste.

Uz ponizni šapat moga srca,

spuštam ove retke među listove knjige na čijim koricima piše meni nepoznat naslov.

S poštovanjem,

Domagoj Mursel Bahtijarević