Viteški starosjeditelj, trgovac, poduzetnik, pasionirani lovac i kulturni pregalac Ljuban Pavlović član je HKD Napredak Vitez od obnove rada, a bio je i četvrti predsjednik odbora Podružnice, kao i član Nadzornog odbora Središnje uprave HKD Napredak Sarajevo. Dužnost predsjednika Podružnice preuzeo je poslije nenadane smrti Ante Marjanovića i svojim organizacijskim i poduzetničkim sposobnostima uspio je održati društvo i pokrenuti postupak da se zgrada KUD SPS dodijeli HKD Napredak Vitez na korištenje. Bez njegove upornosti i zalaganja to se ne bi nikada dogodilo i viteška podružnica, koja već duži niz godina djeluje u tom prostoru, ne bi bila najbrojnija i najaktivnija u velikoj Napretkovoj obitelji. Pored toga, posebno se etablirao kao autor etnografskih zapisa i priča. Objavio ih je u Viteškom kalendaru, Kalendaru sv. Ante, Hrvatskom narodnom godišnjaku HKD Napredak, listu Profil i Krijesnici – časopisu Matice hrvatske Zenica. Njegova prva knjiga je “Istrgnuto zaboravu”, objavljena u nakladi HKD Napredak, Vitez, 2009. godine, ali neosporno njegovo kapitalno djelo je zbirka etnografskih zapisa iz viteškog kraja “Korjenika” iz 2015. godine. Ljubomir Pavlović je svojom prisutnošću i angažmanom obilježio doba u kojemu je živio, naročito svojom odmjerenošću i spremnošću da pomogne. Bio je mecena umjetnicima, osobito književnim stvarateljima, naročito u ono teško poslijeratno vrijeme. I sam je pisao priče. Njegov književni opus nije velik. Tek desetak priča koje će ostati u sjećanju lokalnih čitatelja, ali meni će ostat u sjećanju kako je branio pisce od nedobronamjernih gunđala, kafanskih kritičara: “ZAŠILI OLOVKU I PROBAJ PISATI”…
U mojoj memoriji ostala je u sjećanju njegova priča “BRDO VILENJAKA” i sada to želim podijeliti s prijateljima.
Ljubomir Pavlović: BRDO VILENJAKA
Carska i kraljevska zajednička armija pod komandom Oskara Potschenota početkom 1914. mobilizirala je vojno, i za rat sposobne muškarce. U prvom pozivu Austro-Ugarske kao mlad muškarac u naponu snage bi mobiliziran i Mijo Ivišić iz Zabilja. Iza njega je ostala trudna žena sa starim roditeljima u trošnom kućerku punom ženske djece. Rasporedilo ga je u 18. Landwehr diviziju i njegova sudbina se nimalo ne razlikuje od sudbine brojnih Bosanaca u toj diviziji, sve do 3. studenoga 1916. godine. Njegova divizija je bila sjeverno od mjesta Beluno, na rijeci Piavi, koju su Talijani zauzeli, i branila je dalje napredovanje, koje ni u jednoj od prethodnih osam bitaka nije bilo od nekog strateškog značaja. No, Keiserliches und Koningliches Gemeinsames Heer bijahu iscrpljene i oslabljene Brusilovljevom ofanzivom na istočnom frontu, gdje su izgubile milijun i pol vojnika, te su sporo popunjavane i slabo odmarane. U takvom stanju na bojišnici u jednom mlakom talijanskom napadu Mijo je ranjen. Sreća u nesreći, probodna rana nije ništa vitalno oštetila, a studeni mjesec nekako je najzahvalniji za takve vrste ranjenika. Mijo je čitavu zimu proveo po bolnicama, a u proljeće je otpušten iz vojske kao nesposoban za vojnu službu. Kad se vratio iz tog rata, kod kuće je zateklo još gore stanje nego što je ostavio. Sestre su se poudale, roditelji umrli, a dijete je imalo dvije godine i često plakalo zbog gladi, jer okućnica nije mogla ishraniti njegovu malu obitelj. Ono invalidnine što je dobio brzo je nestalo. Kao ratnom ranjeniku vlasti mu dodijeliše parcelu na Brdu, koja prije rata nije nikome pripadala, a u narodu se zvala Carevina. Kako su njegovi djedovi bili kmetovi bezemljaši, Mijo se obradova sav pun neke vjere u bolje sutra. Penjao se siromašnim putem, kojemu proljetne kiše svake godine deru kožu, na Brdo do križa koji je tu bio od pamtivijeka. Nije to za pješaka laka ruta. Na svakoj krivini, kao po nekom pravilu, zastajao je gledajući Lašvansku dolinu, koja se vidi kao na dlanu, a i prema vrhu odmjeravao koliko još snage treba da se popne. Dok se uspinjao korak po korak iznad provalije prema rijeci Bili Miji je ponekad nestajalo daha. No, bio je uporan da dođe na svoje i zato je na kraju uspona bio nagrađen pogledom na zaravan blago nagnutu izlazu sunca. Zvali su je Stužerak, a bila je okružena raznim raslinjem. I, bila je njegova. Prve godine namučio se Mijo da iskrči zapuštenu parcelu i posijao žito. Kukuruz je lijepo potjerao. Svaki put kad bi se penjao na Brdo, radovao se svojoj njivi kao mladić koji nestrpljivo iščekuje kada će ugledati djevojku koju voli. Negdje oko Ilindana nadviše se crni oblaci i nebo se stumrači, oblaci podivljaše, munje zasijevaše, gromovi zapucaše kao artiljerija prije važnog napada, a Miji se stegnu u grlu, u plućima, u duši. Počeo je pljusak, krupa. On je samo gledao hoće li zahvatiti Brdo. A baš tamo oblaci se prolomiše. Kad je ljetni pljusak stao, Mijo obu opanke i na Brdo. Kad se popeo, imao je što i vidjeti, odnosno nije imao što vidjeti. Sav usjev i gotovo čitav sloj uzorane zemlje kišnica je odnijela. Od siline munja i gromova drveće je bilo izšintrano. Ništa se tu nije dalo učiniti. Sljedećeg proljeća za sjetvu spremao se on na Brdo. Stara strina Janja gledala je kako se sprema, a i znala je kamo će. – Nemoj, Mijo, gore ništa sijati. Gore su ukopavana nekrštena djeca i oni što su digli ruku na sebe i grešnici kojima grijesi nisu odriješeni. Znadeš li što narod priča da se oni nakon smrti pretvaraju u vilenjake. A gdje vilenjaci plešu i prave svoje guvno, tu gljive izrastu u krug. A ako ih nekim slučajem netko vidi za vrijeme plesa, pretvaraju ga u kamen ili drvo. Ako ih i ne vidiš, a radiš zemlju gdje oni igraju, vile oblakinje izazivaju oluje i prolome oblaka. Puno toga strina je još nabrajala, proricala i savjetovala, ali je nitko ne svija.– Strina, mani se ti bapskih priča, kakve te vile i vilenjaci spopali – reče Mijo, uze alat na rame i krenu. Nije bilo lako preplašiti čovjeka koji je dvije godine bio na strašnoj bojišnici i svojim očima gledao kako se talijanski vojnik zajurio u njega s bajunetom na pušci urlajući kao da ga sto vilenjaka goni. Ponovno je sredio njivu, posijao zob i često odlazio gledati da mu kakvi vilenjaci ne bi igrali po njivi. Nekoliko puta je i noćio na svojoj njivi, ali nikakvih vilenjaka nije bilo, osim što je snio ružne snove. No, oko Iline opet se nebo smrači. Oblaci su začas preskočili Vlašić, prešli preko Bile i baš nad Brdom zaigrali kolo vilovito, vileno. I najednom se prolomiše na Mijin trud i muku. Mijo više nije bio uvjeren da vile oblakinje i vilenjaci od nekrštenih duša ne iskaljuju svoj bijes na njegovoj muci. Sjetio se kako je uvijek kad se uspne osjećao nečiju prisutnost pored sebe čak i kad je bio potpuno sam. Morao je priznati da je nekoliko puta bio toliko uplašen da su mu koljena klecala. Nije više na toj njivi ništa sijao. Samo je jednog dana otišao s dvije lijepo otesane grede, a onda se počelo pričati kako je netko popravio i zamijenio nekada davno postavljeni drveni križ koji je s ratom struno i pao u raslinje. Ponovno su žene odlazile svake prve nedjelje poslije Duhova i molile se za duše nekrštene djece i grešnika koji su toliko zgriješili da nisu mogli dobiti odriješenja.
Anto Zirdum HKD Napredak Vitez